Zivot, neki, bolji

     Dovidjenja moja ljubavi, moja duso u prodaji... Dovidjenja moj svijete i neprocvali, crveni, ruzin cvijete, dovidjenja drugovi i sestro, odlazim da potrazim zivot, neki, bolji, jer ja to zasluzujem..
      Bjezim, a gdje ne znam.. Zelim, zalim, zelim da letim.. mislim da mogu ponovo igrati bez crteza stida na licu mom.. idem, a gdje ne znam..
 Dok zivot tvoj svojim prstima svira melodiju zivota mog,  prijatelju stari sto vjerujes prijatelju, idem da te nadjem, idem da te trazim i na kraju zaboravim.. Propast je cilj bica svih. Jedino sto zelimo je da lako zaradimo sredstva kojim cemo unistiti svijet, kojim cemo unistiti um, i na kraju sebe, zelimo samo novac a nista nam drugo nije vazno, zato idem iz ovog svijeta da potrazim tebe, prijatelju stari iz Wintenhousena, idem da vidim dali ce me se sjetiti mladic iz aprilske, da li ce me vidjeti djecak sto nestade sa vjetrom,  da li cu se sjetiti sebe,šronaci se u onome sto sam nekada bio, u vama ili sebi, da li cu da se unistim..
     Idem da pronadjem propast, ili zivot neki bolji...

     Ne vjerujes starom prijatelju??
     Pa i kako ces vjerovati kada pripadas drugom svijetu, kada smo nesto sto nismo. Meni je istokdesno, a tebi je lijevo. Suprotni nismo iako smo suprotno postavljeni, nazalost, mimoilazimo se.
     Pogledaj one dvije solje caja na stolu sto stoje. Isto su okrenute, isti caj je u njima, od istog materijala su napravljenje, i sjenke im isto padaju, ali su dvije. Paralelne, a opet dvije. Iste, a opet razlicite, to smo mi..  To si ti i to sam ja..
     Zalosno je sto covjek kasno shvati da nesto nema, iako je ubjedjen da ima.. zalosno je kada se kasno razumije sve ono sto je nerazumno bilo, sve ono sto je bilo na dlanu, ispred nosa, ali od blizine nije bilo primjeceno.. Toliko toga da je sasvim dovoljno.
     Steta. Nikada ne znas sta je dovoljno ako ne saznas sta je vise od dovoljnoga... Stetra mladicu pa tako rano ode, sijede kose a zelenog srca..

     Dok je poslijednji dah ispustao, i dalje je govorio:"Idi duso, trazi puta svog.." Gledao je casu.. Sjecao se zivota, sjecao se sebe i duse svoje..

                ***

     Gledam sada svoj zivot, duboki mrak i zelju za utopijom, beskrajnim snom.. Zelio sam da odem negdje gdje necu nikoga poznavati, a sta sam sada tim dobio.. Dizem ruke, nemam vise snage.. Kompozicija sto cini voz, tutnji ponovo i budi slike stare. Muzika zivota ponovo svira a svjetla ponoci i dalje su jaka. Hodam, u beskraj koracam na asfaltu sna..
     Kazu stari ljudi da led ubija bol. Tako je nekako. Sada sam vec stari ribar koga je more umorilo i nema snage da ide u veliki lov. Riba je sada postala veliki plijen za mene.. Val po val odnesose moju malu barku zivota u neku tamu, dok osjecam da se gubim i da nemam snage da se okrenem za onim svjetlima sto ostaju iza mene..
     I na kraju prepustam se moru, prepustam se onome sto mora da bude.. Samo se pitam da li je onaj covjek pronasao svoju Aldanu? Mozda se opet negdje sretnemo, kada udjemo u zivot, neki, bolji, pa cu ga upitati..

             ***


     Sada stojim, pitam se, hoce li me zaista sresti u zivotu, nekom, boljem.. Hoce li me zaista upitati za moju Aldanu.. Otisao je, a da ni svjestan nije toga, poslao je dusu da trazi puta svog..

     Idi duso i trazi svog puta, idi i otkrij svijet, onaj koji zelis, onaj koji volis.. Idi i ne okreci se nikada natrag jer snovi ruse mostove neuspjeha. Na kraju, kome mozes da se vratis, jer sve sto ostavis, naci vise neces.. Idi duso i trazi puta svog...
     Svijet ti je toliko veliki da se ne moze obuhvatiti jednom rukom, ne moze se pokriti gam niti skinuti veo tajniu koje je umotan..Sve otkriveno vidis istim okom kao i dusa nekoga drugog covjeka.. zato idi duso, trazi puta svog..
     Duso ti si rob moj, a ja Gospodov, a "Robe, Gospod ti je dao oci da vidis, usi da cujes, ruke da se koristis njima i noge da te pokrecu..." upotrijebi sve to i otkrij ono sto te zanima... zato idi duso trazi puta svog...

     Mozda ostaje zapisano... Nekada ce neko iz ove price nauciti nesto, ispricati nekome pricu koja ce opet nekoga nuciti necemu... Ipak, nek ostane zapisano.
     Do prije nekoliko godina, ovaj grad nije obecavao, ne obecava ni danas, a mala je vjerovatnoca da ce i sutra obecavati. Ovdje sam potrosio najbolje godine zivota, zureci u nebo, trazeci putdo Aldane, sanjajuci o nekom svjetlu, a ziveci sa one strane sjene. Ostarih toliko da sebe ne prepoznajem, a ni sejundu stariji nisam postao. Zivot mi se provuce kroz iglene usi, ostavi nekoliko tragova na mene i ode. Ode da trazi neku drugu luku, da trazi neku drugu stanicu, u kojoj ce na trenutak otvoriti vrata svojih vagona, a onda opet nestati zauvijek... I zato kazem, nek ostane zapisano, mozda ce nekada neko..

          ***

     Staklo je i dalje bacalo odsjaj leda u mom srcu. Tu noc je i on nestao u mraku, potonuo u svom snu. Mali brod snova, mladic iz Aprilske ulice...

      Tog je jutra neobicno bijelo sunce sijalo.. Vjetar je blago pirio i udisao zivot u pluca, nigdje nije bilo leda i tame, nigdje nije bilo svega onoga sto je taj covjek ostavio iza sebe.. I mjesto na kojem vjecno spava onaj Covjek iz Wintenhousena je sada prekriveno zelenim busenjem, a spomenik se bijeli, toliko da neda u sebe gledati...
     Iz one fontane nije tekao led, vec bistra voda. Trg nije bio poplocan ledom vec sivim cistim kockama, toliko sivim da su nisu bile vesele. Tog je jutra casa na stolu bila do pola puna, za razliku od jutara kada je bila do pola prazna...   

           ***

     Zveket kockica kojim se ljudi sa zvotom kockaju probudi ga. Tako je hladno, a kapi znoja samo jos vise kvase njegovo tijelo. Osjecao je ono sto nije trebao da osjeti.. Novi pravi dan se budi, ljudi prave nove korake.. Nije znao da ce sve ono proci, nije znao da ce to biti samo vizija, samo iluzija... Mozda je ono bio samo put u Raj, mozda pogled u Raj, mozda, jednostavno, Raj...
     Pred ogledalom nije vrjerovao u ono sto je vidio.. Nije vise bio ono sto je bio. Nije bio covjek u godinama zivota.. Stario je a bore i sijede kose su mu pomutile um..Sat mu je odbrojavao i ono malo preostalih sekundi zivota..

     Ucio sam da zivot postoji, postojao sam da bih naucio zivjeti, zivio sam da bih postojao...
U aprilu sam se rodio da bih proljece prvo osjetio, ljeto sam volio jer je dalo toplinu koju sada imam, jesen mi je bila draga jer je plakala samnom, a zimu volim zbog ovoga sto sam sada, dio Wintenhousena.
     Smijao sam se da bih naucio plakati, a onda sa, plakao da bih nekada cijenio smijeh i dobro raspolozenje. Onda sam postao tuzan. Tuzan sam jer se vise ne smijem, a dok sam se smijao nisam naucio da budem sretan. Onda sam poceo da se sjecam kako sam zivio i kako sam postoja, sjecao sam se kako sam se smijao, a sada se sjecam kako sam otisao. Kome mogu da se vratim ako vise nikog ne raduje to. I sta imam od toga? Sta imam od aprila, sta imam od Aprilske ulice i nedjelje, sta imam od zivota, od postojanja i zivljenja.. Samo veliki ledeni brijeg u grudima, nerazumijevanje onih koji to trebaju. Zivot sa susjedom, covjekom, strancem, pogled na Ledeni trg i lijepa prica o Wintenhousenu.
     Naucio sam da sam, ja, mladic, a vec star, ja, starac a tako mlad..

     Na kraju oluje nemoj da se bojis tame, tamo iza je zlato neba i najsladja pjesma ljubavi. Hodaj ispod duge i hodaj ispod kise, prati snove jer te vode u zamlju snova, jer ako seokrenes vode te u usta najvece svijeri, u usta zivota..
     Govorio je tako cesto onaj pokojnik sto sada seta iznad duge.. Jos je volio da kaze kako je lijepo znati da nisi sam, pa i ja sada mislim kako on ne seta sam tim nebeskim prostranstvima i kako je u drustvu onog djecaka koji je nestao, kako mu je sada on ucitelj, iako je to uvijek bio, kako je on sada zivot, iako ga je uvijek pokretao, a nikada ga nije imao.. Bas kao sto nemam ni ja, ni zivota, ni ovo malo ledenog srca,ni djelic leda iz Wintenhousena, bas kao sto nemam ni onog mladica iz aprilske, i sto smo nevjerovatno daleko, podijeljeni vremenom i prostorom, a tu smo.. jedan blizu drugog..
     I da.. Sada se sjetih da sam pogrijesio jer sam rekao mladicu da ce sve biti uredu, da ce zivot teci dalje i ako ne bude nas, da ce se sunce uvijek i iznova buditi i ponovo lijegati, da ce mjesec ljudima umivati lice umjesto kise i da ce i on biti sretan, iako nece..
    Obecala mu je da ce ga cekati, obecao joj je da ce je traziti, iako nije trebao... Rekao sam mu jedne prilike kako ne treba da obecava, jer obecanje je samo dokaz sposobnosti da se razocara neko kome je obecano.. Mozda i nije znao da je to nemoguce, nemoguce da ispuni svoje obecanje jer nece docekati da je ponovo vidi.

   ***

Ah znam kako to izgleda voljeti.. nisam ni ja niko, ili mozda jesam, jer sam nekada volio.. samo mogu reci da oni koji duboko vole nikad ne ostare; ako i umru od starosti, umru mladi... Ponekad se upitam jesam li i ja, ovako skoro pa star, jedan od onih koji ce umrijeti mladi...

    Svjetlost je dopirala sa one strane.. cinila se tako nedokucivom i tako dalekom, a bila je tako blizu. Ni sanjao nisam da ce me bljestavilo aprilskog snijega zaslijepiti i da cu vremenom da izgubim i ono malo sjaja..
     Ponekada se upitam, da li sam ja izgubio nesto ili je ono nesto izgubilo mene.. kako kod, to nesto fali..

                                           ***

      U vremenu koje je davno postojalo postojao je i jedan sasvim drugaciji zivot, neciji zivot. To je zivot djecaka koji nije imao majku, nije imao oca, nije imao nista, ali je imao zivot i ucitelja. Dok je djecak odrastao trazeci komadic srece pod plavetnilom neba, izgubio je ucitelja, trazeci ucitelja izgubio je put, usao u necije zivote, a da nije smio, i nestao.. Tako je usao u zivot moj i onog covjeka sa stanice, sto ga ne vidjam vec neko vrijeme. Ispricao mi je kako u zivotu nema nista osim ono malo sto je imao, nista osim onoga sto trazi, a trazeci ono sto je izgubio nikada nije nasao ono sto je trazio.  Nikada nije nasao ono sto je mogao naci. Rekao je samo da ce prestati, prije nego li je otisao u beskraj bijeli i ucinio mi onu svjetlost jos vecom i blizom.
     Prestao sam traziti izgubljeno, iako se izgubljeno ponekada i samo nadje. Svjetlost je i dalje blizu a daleko, samo se pitam koliko jos dugo ima do nje?

     Nista se ne moze promijeniti, iako mi cesto pokusavamo dapromijenimo nesto. Sta zelimo da promijenimo?
     I bas kao sto jedan pjesnih veli:"pusti Miljacku da tiho tece..." Bas tako.. nekda ide ko zna koja zima, nek ide ko zna koje ljeto, nek se dan smijeni sa nocu po ko zna koji put.. I opet se nista ne moze promijeniti.. Pa ne moze se cak promijeniti to sto sada stojim kraj tvog vjecnog spokoja i gledam u daljinu, trazeci onaj tvoj fini razgovor.. osjecam se da sam ovo vec vidio, osjecam de ja vu...  Ni tada nisam mogao nista promijeniti..  ne preostaje nista nego da se povucem, da pocnem zivot neki novi, da pokusam da budem ono sto sam nekada bio.. ili da se vratim u dane kada sam bio Gospodin Muk.. suti i zivi ono sto moras cekajuci kraj..
     A granice tjeraju ljude da stavljaju bedeme oko svojih dusa i zakljucavaju srca kao sto bi onom djecaku iz aprilske ulice.. Kada pogledam.. ni on ne moze nista da promijeni, ni ona a ni njihova ljubav, njihov paradox i kiks koji je napravio, koji je napravila ili koji su napravili..
    Po nepoznatim mapama hodaju a ja stojim.. stojim pored tvog vjecnog spokoja i nista ne mijenjam.. Moram od granica da se ogradim i to pod hitno..

     Ne zatvaraj vrata ni prozore svoga srca.. Nikada ne znas hoce li neko ponovo naici tvojim putem i hoce li imati zelju da provjeri stoji li jos njegovo mjesto tu negdje ili je baceno sa suvisnim stvarima u podrum...
     Neko ko ode, nece se vratiti do jeseni, neko se nece nikada vratiti, neko ceka da se vrati, bas kao sto i ja cekam da se vrati ono vrijeme, da se vrati ona aprilska ulica i sve ono sto je bilo u njoj.. i ona mala prodavnica, i onaj dok s camcima i onaj tegobni put u Wintenhousen..
     Sada se bas pitam jesi li zatvorila svoje srce i oci za mene.. gdje te voda i vjetar odnesose dok si gledala u nebo, dok si koracala sigurno za svojim snovima.. gdje si sada, gdje su tvoji snovi, gdje su snovi moji, gdje su rijeci potrosene na nas? gdje smo mi?
     I pitam se kako se saprase nasi grijehovi, i da li ih jos ima.. ima li jos onoga sto si mogla.. da mi kazes one neke rijeci i da mi oci napunis nadama i snovima, a ne da korjenje tuge raste u mojim snovima i na dnu moje duse.. Ono je bila nasa zadnja noc, nas zadnji dan, nas zadnji susret i tvoje zadnje ne..
    Nemoj da zakljucas vrata srca svog, jer cu opet da dodjem u aprilsku ulicu, da te potrazim, da mozda ponovim svoj jedini grijeh. ponovo cu da pokucam na tvoj prozor, da te zovnem..
Ne, ne zakljucavaj, a ako jesi, nemoj, samo zbog mene..

                                         ***

Spustio je ovir sa slikom pokraj puknute case, pustio je jos jednu ledenicu niz svoj obraz...

     I opet me pocinje proganjati stari dobri osjecaj tuge, ili je to strah. Ponovo patim, a ni sam ne znam za cim, opet mi nedostaje ono malo, a ni sam ne znam koje...
     Tjesim se, borim se i sjecam se rijeci djecaka sto mi isprica, a cuo ih od ucitelja svog:" Stvari zbog kojih zelimo da umremo, nekada su vrijedne zivota, pa makar nikada ne umrli!" A sada se zapitam, zar treba da umrem, zar nisam mrtav, da li sam uopce ziv, da li sam ikada zivio uopce?
     Kada se pogledam, zivim u desetak kvadratnih centimetara srca poplocanog emocijama... Desetak kvadratnih centimetara poplocanih dobrim namjerama koje su siguran put do pakla. A kao da vec nisam u paklu, jer osjecam da patim. Osjecam da patim.
     Evo i kisa pocinje da pljusti, i opet snovi pusti...

     I onda, nekada se zapitam pa postoji li ikakva nada, postoji li ikakva Sila koja upravlja nasim zivotima i ako postoji zasto se ne pokaze da joj se pokorimo, ako je to Bog neka je onda On i da znamo da jeste.. ali nek se pokaze i neka nam svima da na znanje da ima nade..
     Lose razmisljam, zar ne starce..Lose razmisljam jer nikada nisi pomenuo silo koja je bila zar tvoga srca, koja je bila vatra ovog leda i koja je vodila ovaj led u neko toplije okruzenje, a da pri tome ostane ono sto jeste, da ostane led, da ostane Wintenhousen.. Lose razmiljam jer sam drugi i drugaciji jel? A dobro se sjecam kada si mi govorio da bi znali kako je u paklu, moramo zivjeti u njemu i proci kroz njega.. Da bas tako.. zivot je nekada pakao, a taj pakao nam je nametnut silom koju ni ne poznajemo..  Jednostavno je starce zar ne..
     Znas kako si uvijek govorio da ne treba gubiti nadu i da se treba pomoliti kada krenemo na pocinak,kako nas ne bi kosmari umarali.. sjecas se? I ja se pomolim, samo sto ja kazem Ako ima sile bilo kakve nad nama nek se pokaze i nek mi ne dozvoli da se probudim slijece juutro jer bih tada bio najsretniji...
    Upoznao bih tu silu..

     Iz one case sam poslijednji put popio zrake sunca sa njom.. zatim je rekla:"Nemoj da volis me, jer to je ono najbolje, zaboravi me molim te".. otisla i vise nisam vidio trag sunca naprozoru svom. Rekla je ne..
     Gledam sada svoj zivot, duboki mrak i zelju za utopijom, beskrajnim snom.. Zelio sam da odem negdje gdje necu nikoga poznavati, a sta sam sada tim dobio.. Dizem ruke, nemam vise snage.. Kompozicija sto cini voz, tutnji ponovo i budi slike stare. Muzika zivota ponovo svira a svjetla ponoci i dalje su jaka. Hodam, u beskraj koracam na asfaltu sna..
     Kazu stari ljudi da led ubija bol. Tako je nekako. Sada sam vec stari ribar koga je more umorilo i nema snage da ide u veliki lov. Riba je sada postala veliki plijen za mene.. Val po val odnesose moju malu barku zivota u neku tamu, dok osjecam da se gubim i da nemam snage da se okrenem za onim svjetlima sto ostaju iza mene..
     I na kraju prepustam se moru, prepustam se onome sto mora da bude.. Samo se pitam da li je onaj covjek pronasao svoju Aldanu? Mozda se opet negdje sretnemo, kada udjemo u zivot, neki, bolji, pa cu ga upitati..
     Budim se sav u znoju i gledam u onu casu.. trazim i dalje trag zrake sunca, mozda se opet desi.. Mozda mi nekada sva java ne bude samo vjeciti san...

     Evo dodje vrijeme za jos jedan pocinak.. i opet moje misli naviru u prazninu prostorije.. tjeraju me na suze. Sta da se kaze, parada emocija i muzika tisine i tame oko mene..
     Smjesi li se onaj mjesec gore meni, ili je ono samo jedna od onih dosadasnjih sjenki koja mi je gorcala zivot svojim kapima soka od pelina? Opet moje misli i opet, kako na pocinak ovako.. I opet sanjam da opet zivim, sanjam da se zivot okrece u pravom smijeru, i da se sve odvija onako kako treba da se odvija.. Sanjam da su svi sretni a, onda ja najsretniji zbog toga..    
     Budi me opet krik stvarnosti i gubim cvrsto tlo pod nogama.. opet sam u pravom zivotu.. Dokle vise, koliko cu se puta upitati? Eh moj mladicu, gdje smo mi zapeli u vremenu, kako si samo vremenski daleko i kako zvis u drugom dobu? kako ako smo jedno, kako ako si tu i ako sam tu.. sada je tvoja patnja moja, sada je moj zivot tvoj, vidim se, vidim te.. ko smo mi, ko treba da budemo?

     -Da, sjetih se sada da sam sa djedom razgovarao o izgledu one zgrade u aprilskoj ulici - Rece onaj mladic gledajuci riznicu sjecanja poplocanu emocijama i nacrtanim osmjesima u foto-albumu.
      - Vidi djede, pogledaj kako pogled i uzdah one djevojcice za onim cvijetom u ruci onog moma, nikako ne ide u prilog njenom osmijehu od prije neki dan.. Ona zivi u onoj zgradi. A i zgrada joj je najljepsa u nasoj ulici.- odzvanjale su mu rijeci u glavi...
     - Nikada sine nemoj da gledas zgradu, vec lica ljudi koja u nju ulaze!- tiho mu rece djed i krenuse dalje.
   
                         ***

     Prosle su godine i vise nije bio djecak pod djedovom rukom. Odrastao mladic, rado vidjen i s ruzom u ruci, cekao je djevojcicu iz one iste zgrade i sa onim istim osmijehom. Samo sto sada nije uzdisala za ruzom nekog prolaznika. Sada je dobila njegovu ruzu, a kasnije mu nanijela zivotne rane koje ga i danas bole..
      Hladno je u Wintenhousenu, smrznut ce emocije, a s njima i srce.

      -Eh, ovako je to bilo,- rekao bi on dok je jos bio tu, bas se sjecam moleci sebe da me ne izdaju suze i ne potece jos jedna niz lice mi staro.. 
      Stajao je predonim gvozdenim, ledenim vratima i gledao u onu malenu pecicu u svojom ducanu, radionici u kojoj je proizvodio toplinu koja je grijala sav led Wintenhousena. 
- Te godine led je poceo nesto ranije da se kupi po nasim prozorima. Sjecam se da je neki Ucitelj s djecakom trebao da bude gost u nasem gradu. Tako je i bilo. Razgovarali smo za tim malim stolom gdje sjedis sada ti i jeli smo jabuke. Uzeo je jednu i rekao:"Vidis li ti prijatelju koje je to savrsenstvo? Tako su i moji Ucitelji tezili da nacine savrsenog covjeka od mene i ostalih mojih prijatelja, covjeka koji ce biti idealan kao osoba.. dovoljan sebi kao jedna cjelina, jednostavno biti ono sto je ova jabuka sada." Sutio sam moj prijatelju i pozorno ga slusao, da upijem koju pametnu i da je prenesm drugima kao sto je prenosim tebi. Tada je uzeo jedan noz iz svog dzepa i presjekao je jabuku koju je drzao u ruci. Ona jedna polovica pade na stol i poce da crni. tada rece:"Vidis sada prijatelju da od savrsenstva nema nista. Ova polovica jabuke se slaze samo sa onom sto je na stolu, ali je tesko pronaci bas tu polovicu da ponovno nastane onacjelina.. Eh tako ti nastade traganje za onom drugom polovinom covjeka, ljepsom ili jacom."
      I ja evo sada stojim i mislim bas o toj jabuci, ja ne nadjoh onu drugu polovicu i evo do svoje starosti polako truhnem kao ino pola jabuke sto je ostalo na stolu.. Nema vise ni onog srarca, uveo je dok nije otisao...
    

      Eh moj mladicu.. Ja se cesto zapitam sta je s moje strane sjene.. Zivot ili nesto drugo. Kakvo je to vrijeme gdje se nalazim ja..

                                            ***

     Sjecas se kada si otisao onu vecer. Nestao u tragu svjetla i eto sada smo ovdje, u vremenu.Nismo u prostoru, zar ne?  - Da - rece mladic, -Eh tada sam zelio upravljati vremenom. Ali vremenom je nemoguce upravljati.. zato ne mozemo upravljati ni necim drugim. Vremenom ne mozemo upravljati i zato ga gubimo.. Gubljenje vremena znaci i gubljenje zivota. Gubljenje vremena znaci i gubljenje sredstava, a treba mnogo vremena da se izgradi dvorac.. Ili da ga ipak nazovemo Zivotom?
    Eh sa moje strane sjene je ovako: Uvijek imamo dovoljno vremena ako ga pametno koristimo..  Jednom me jedan starac posavjetovao rekavsi da ne treba da pokusavamo previse odjednom.. 
     Dovoljno je ovo od mene.. postajem starac i ne smijem dozvoliti da mi usta preopterete ledja... ostani sretan..

     Pahulje su ponovno pocele da krase ova stabla. Vrijeme je kada neki drugi ljudi, oni koji postoje, docekuju buducnost, raduju se sto su dosli tamo gdje su..
     I mi se radujemo potajno. U nama je neka stara navika. I emocija je bice.

                                      ***

     I mi se radujemo, i mi imamo srecu sto smo zivi i sto smo dospjeli ovdje gdje se sada nalazimo.. Sreca je sto smo u ovoj ledari gdje nema emocija, mislim gdje emocije spavaju.. Pa nas ne mmogu dovesti u iskusenja razna. Sa moje strane sjene ne izgleda bas sve onako kako izgleda s druge strane.. moja strana je tamnija, a ne morate Vi gospodine vjerovati, dokazati necu jer se ne mora sve dokazivati.. dovoljna vam je ova tisina.. Ah kakva bi samo tisina nastala ako bi ljudi progovorili samo o onome sto znaju..
     S moje strane sjene zivi se onako kako se moze, kada se ne moze zivjeti onako kako se hoce. jer zivot je ono sto nam se desava dok planiramo zivot, dok ga trazimo.. i bas kako je nekada neko davno rekao.. zivot li je lijepo mjesto.. samo sto ga nadjemo moramo ga izgubiti..
    Tako ti je s moje strane sjene..

     Dug je trag suze na licu ovdje.. Ne placi sinko i ne okreci se za losim stvarima.. Izadji kao pobjednik, jer znas da je zivot igra deska i da zbog svake greske gubis zivot. Neka ti ne bude krivo sto si intelekrualno i emocionalno idrasla osoba!
     Zvucalo je kao da ove rijeci dolaze is sna.. dok ispijam ovih nekoliko gutljaja caja iz ledene soljice..  I cini mi se da je i dalje govorilo nesto oko mene, a sam sam bio.. ah kako je ta tisina glasna..koliko mi samo smeta njen krik koji para prazninu. Cekaj, suti, zar ne cujes kako je to gadan zvuk..   
     Uh kako ce samo biti kadno kada me poveze bijela ladja na krilima svojim.. Kako je samo glasno onima koji su otisli.. Kako je njima sve tako nijemo? I onom starcu, dobrom nekad covjeku, i onom djecaku i onom koji je negdje postojao i onom koji ce nekada postojati.. Volim crno, ali ne sa lose strane, a hoce li mi dosaditi nekada?

                       ***

     Zasto tako brzo odlutam.. caj mi se ohladi...

     Sve mi se cini kako mi Aldana izmice.. kao da se vjesto skriva i sklanja u sjaju Leride sto nikada nije igrala neku losu igru, nikada nije mislila nista lose i nije zeljela da pokaze ostalim zvijezdama da je ista.. Uvijek je bila drugacija! 
     Svojim sapatom znala je reci da je moj Angel Cuvar i najveca nocna mora, ali joj nikada nisam uspio dokazati suprotno, a tvrdio sam da je tako.. Govorila bi mi rijeci bas kao sto mi onaj mladic rece noc ili dvije prije, vise se nisam ne sjecam kada..
     E sada mislim da mozete da zakljucite zasto se predstavljam kao gospodin MUK. bas iz tog razloga kada trebam da govorim, ja ucutim, kao da mi se jezik sveze u cvor, kao da nisam ja!
I kada je djecak odbio novac i kada mi je dao onaj crveni smotuljak cutao sam! O Lerida, o Aldana,jeste li vi te koje mi uzmete tu snagu kada trebam da izgovorim!?

     To svjetlo krade san u njegovom danu, a noc mu na teret dodaje jos svoj muk. Nije mu lako, ali se nadam da ce zapamtiti bar nesto od mojih rijeci. Nadam se da ce mu doprijeti do srca, jer vidim da nije toliko ledeno..
     Eh moj strance, zamisli kako je meni bilo kada je rekla ono sto je rekla.. Ta prokleta ulica, nadam se da nikada necu njom krociti vise.. Proslo je mnogo vremena.. Zasto se bas sada moradoh sjetiti nje.. Cuo sam da je sretna i da ima muza, da ima troje djece i da je uspjesna poslovna zena. Neka, drago mi je zbog njene srece!
     Bas se sada sjetih kako je rekla da ce joj se jednog dana ispuniti san, ali se isto sjecam da taj san nije zeljela podijeliti samnom.. Rekao sam joj svoju zelju,jedinu i najvecu sto ima na ovom svijetu, ali mi nije zeljela reci svoju zelju, iako je rekla da je ima.. Sta li je tada lutalo prostranstvima njene glave, sta li se tada krilo iza zidova njenog srca, sta je a nije zeljela? Mislim da ce mi to ostati vjecna nepoznanica..
     Setali smo mrakom dok je puhao blagi vjetric.. Pokusao sam da je poljubim, ali je vjesto izbjegla iako se cinilo da nije bas to ono sto je zeljela..   
     Sta li je, a nije zeljela?

     Od losih snova satkan i losim zeljama protkan, sumoran dan, a i dalje tako jasan. Pogled prema Trgu i praznina u srcu, ponovo. Kako sam nekada setao ovuda i razgovarao sa covjekom koji je bio prijatelj, jer jedino prijatelji nemaju rok upotrebe, sve ostalo je prolazno.. Sjecam se..
      -Ej, stani malo ti covjece - Dopirao je glas do mene.. i to poznat.Okrenuh se, vidim poznato lice mladica.. Sav izgubljen, trcao prema meni..
     - Znas li kada si mi rekao da nemas zasto da zivis?- upitao me, a ja mucke klimnuh glavom, govorivsi mu da znam. Trebao je da shvati da zaista nemam razloga da zivim.. Ili ako ga imam, ne vidim ga, jer ne zelim da ga vidim..

                               ***

         Sjecam se kako mi je onaj djecak rekao da je cuo od svog ucitelja da je samoubijstvo nesto najsebicnije na svijetu i da je jedina majka ta koja imapravo da uzme zivot svom rodu, jer ga je donijela na ovaj svijet.

                              ***

       - Vidim da ti pogled ide ka nebu, ali nemoj to da dozvolis. Nemoj tako da govoris! Sta bi trebao da kaze onaj puk koji je samo sacinjen od sljama i losih stvari.. A i to sto mislis da si me povrijedio onim sto si mi rekao, samo da znas da nisi! Zadovoljstvo mi je.- Rece tako on i nestade u tragu svjetla!
    

     Nemoj se covjece smijati mukama drugih ljudi, nemoj im ni zaviditi, nemoj im ni zazaliti jer si i ti nista drugo nego covjek. Sjeti se samo kako si i ti nekada bio sretan, kako si bio tuzan i kako si se i ti osjecao covjekom, iako se danas ne osjecas tako..
     Nemoj zaboraviti da ti valja ploviti morem zivota, da te cekaju teski dani, mutne noci, jedra baz vjetra i porazi za koje i ne znas da su tu.. Nemoj zaboraviti da ces biti sam svoj i svaciji i niciji i ko ces biti ako neces biti niko.. Usamljeno sjedis i kvaris idilu leda koji te okruzuje i koji ti je sve, a sve si mu ti. Nemoj se smijati snovima drugih ljudi jer si sam sacinjen od sna, a sna nemas.
     Nego covjece, stani cvrsto na zemlju jer imas nesto a da to i ne znas.. pokreni se.. Sin si covjeka kojeg vise nema, a on je bio taj Covjek iz Wintenhousena, pokusaj da vratis sjaj koji se vidio na trgu, sjaj kojeg nema i bez cije toplote ni led nema vise svoju snagu koju je imao...
     Ne lutaj po mislima, ne sanjaj sam, jer to ne ide..

                                                 ***

     Ja sam sam sanjao i nisam dosanjao.. trazio sam a nisam nasao.. trazim i necu prestati traziti svoju Aldanu, svoj izgubljeni svijet... Ostace iza mene toliko dovoljno nicega da ce se ljudi necega sjetiti.. Mozda ce ostati i ova moja glupost u godinama koje i nemam, u dobu u kojem i nisam, u tijelu koje nije moje, ili u zivotu za koji i ne znam da je moj. Sta sam ja, mislim da sam sve ono sto trazim da imam, treba li mi nesto vise?

                                               ***

    Emocija se vidi u oku, covjece ne pokusavaj je ugasiti svojom tugom! Sve nase umovanje svodi se na to da popustamo emocijama..

     Nevjerovatno je to kako covjek moze biti toliko govno, tolika hrpa smeca, a zivot ga opet tako lako moze oktrenuti na sasvim drugu stranu.. Dobro mi rece onaj covjek sto izadje na ulicu, samo nevidjeh gdje ode, u kojem smjeru, kojim putem, ne vidjoh mu ni trag, a ne cuh ni glas.. svasta..
     Mozda ce pomisliti da me je uvrijedio onim rijecima od maloprije, ali nije. Kako sada da mu to kazem, kako da ga nadjem i sta uopce reci, kako poceti. Da li je pocetak kraj, ili je mozda kraj pocetak na kraju?
      Barem sada shvatam da je zovt velika igra i da tako lako od covjek pravi necovjeka, i da uvijek okrene sve na svoju ruku, kako da uvijek dobije partiju pokera sa najboljim kartama? Dobro je to sto moze sve da preokrene u jednom trenutku, veoma dobro, mozda preokrene i mene pa napokon odlucim..
      Hvala ti strance.. hvala sto si dosao u moj zivot i hvala ti sto si me vidio u aprilskoj dok sam volio.. mozda i odlucim na kraju.. Samo sta trebam odluciti?

     Ovo kao da sam vec negdje vidio, ili kao da sam dozivio.. Moram priznati, cudan osjecaj.. izlazio sam iz ulaza i gledao u pustos na trgu bez svijetala.. sve je i dalje bilo okovano ledom..  potresle su ga one moje rijeci koje sam izgovorio, dalo se primijetiti na njegovom licu da nesto nije bilo kako treba..
    Dovoljno je bilo onih koji su bez imena ili onih koji su sa imenom, ali ga ne zele reci.. dovoljno je bilo onih koji su se trpali medju one koji su pripadali negdje, a sigurni su da ne pripadaju tu.. pa se zapitah, dok me hladan vjetar samarao po licu i ledio svaku kap znoja na mom celu, zasto svi zele biti vecina.. zasto neko ne odluci krenuti stazama onog malog djecaka koji je nestao dakom tame.
    Gle cuda. Pogledah ulijevo kada tamo spomik starcu toplog srca koji je nekada zivio ovdje.. I kako je covjek proklet, sjetih se njegovih rijeci jednom davno kada sam dolazio u Wintenhousen, rekao mi je da ne gledam tamo gdje je masa, tu mi nije mjesto, da ne pokusavam upasti u vecinu jer je vecina siromastvo, a u siromastvu su najvece pare, tamo se lako gubi glava.. Zato pokusah ostati po strani, pokusah se iskljuciti iz drustvenog zivota i okrenuti se malo sebi, ali ocito da mi ni to ne ide.. Zasto je moralo lose da utice sve ono sto rekoh onom mladicu.. zato se cesto zapitam, kako najlakse doci do kraja, a do kojeg bih to kraja trebao krenuti...

     I opet sjedim pored mutne rijeke i zurim u odsjaj hladnog mjeseca na pucini koja je klimava kao ono malo kreveta u mojoj spaacoj sobi.. Eh kako bi sve bilo drugacije da je uspjelo ono sto nije.. a danas se zapitam, da li bi danas to vrijedilo da je uspjelo?
     I nikako ne mogu da se sjetim odakle mi je poznat onaj mladic sto je bio u istom busu kao i ja.. Za Wintenhousen.. Iznenada mi zasja nesto na nebu iznad.. tom hladnom nebu, punom zvijezda rasutih kao komadi leda po mom srcu.. Gdje lije Aldana medju svim onim gore. Sjetim se onih rijeci "za neki san da se ostvari", pomislim koliko danas vrijedi nas trud, koliko vrijedi ljubav i da li uopce ima vrijednosti.. Ah, da ovdje u Wintenhousenu nema znacenje.. Od kako se ugasila vatra na glavnom trgu, to je to..
    Sve prolazi, ostaje tama, ostaje samo slika u foto albumima.. ostaju neki nepomenuti i oni koji NECE da budu pomenuti, ili oni koji kazu "bolje da me nema"..
    Sjetim se i one prica iz Aprilske ulice, kad tamo mi se stvori lik onog mladica sto smo putovai skupa..
    Sutra cu ga potraziti... hm.. da li je i on potrosio ono malo suza?


                                                                                   ***


     U jednom trenutku nadjoh se u zemlji koja je obecavala sve, a nije imala nista.. pred velikim vratim stajao je mladic, odmah iznad onog trga, ne bas visoko iznad napacenog tla... toliko sam samo imao snage da presutim, misleci da sam izgovorio sve... Pozvao me da udjem..

     Od sna odvojen i od snova nacinjen djecak je zelio da postane neko no ce uistinu da bude ono sto jeste, ali kako naidje ona snjezna oluja, kako dan promijeni svoju boji i kako nestade, nije postao nista, nece nista postati, nece nigdje ostati, bas kao ni truni tijela covjekovog kada dodje i taj tren, kada i onaj mladic iz nekadasnje Aprilske ode i kada odem ja, ja koji sada stojim i gledam kako mi bjezi onaj djecak koji mi se malocas cinio da je tu.. mozda i dalje sanjam, a mozda i ne...
     I sjetim se kada sam sjedio na grani vrbe sanjajuci i gledajuci u one zvijezde rasute po nebeskom svodu, one koje su cinile moj zivot punim, sjetim se onog kada mi je djecak pricao o Magalenha cvijetu i onoga teksta koji je onaj momak pisao djevojci, i sjetim se da sam imao nesto crveno u ruci, sjetim se da sam zelio nekoga i sanjao nekoga, a sada nemam ni snova ni zelja.. ne sjecam se ni jesam li nasao Aldanu... i ne sjecam se ni jesam li je trazio ni trazim li je jos...
     Iz dubokog sna probudio me treptaj oka koji nisam vidio..
     neko je glasno zavikao:" Wintenhousen!". Zasigurno je to bio onaj sofer jer mu je glas izgledao tako zaledjen da sam ga jedva razumio.. Pokraj mene se nasao jedan covjek od svojih 20-tak godina pitajuci me da mi pomogne.. Nisam star ali izgledam tako.. to je zivot.. star si a zelis da imas uvijek onih 20 kada treba da si pun svega pozitivnog, a ja sam tako prazan i tako los covjek da ne vjerujem vise ni da postojim, bas kao sto ne postoji ni onaj djecak, ni ovaj momak, ni ova knjiga ili ka sto ne postoji san...

                ***
     "Znam da moram izaci", rekoh mu i pogledah ga u oci, a one tako zasjase. Ne znam odakle mi se cinio tako poznat.. U svojim godinama poznajem mnogo ljudi, a mnogo vise sam ih sreo i vidio, ko zna.. svjet je mali a tako je cudan.. Samo sto nadjemo zivot na ovom svijetu, moramo ga odmah izgubiti... Samo je stajao i cutao... Sa snom u dusi i zeljom u ocima, gledao me placuci i moleci za pomoc..  osjetio sam to.. i ja sam zelio isto....

     "Na ovom istom mjestu bio je prije nekoliko godina covjek koji mi je ponudio novac, odbio sam, zato mi ga ti nemoj nuditi... A na licu ti se vidi ljubav covjece.. tesko je znam.." Promrmljao je djecak sramotno, dodavsi: "I ja sam izgubio ucitelja prije nekoliko hiljada godina, ja i ne postojim, ali ipak sam tu.. Nekada sam davno cuo da je najvaznije znati ko sam, gdje sam, sta sam, sta hocu i gdje pripadam, a odgovarao bih da pripadam ovdje, samo sto to danas ne izgleda kao tako..."
     "Nemoj tako" rece mladic, "ni ja ne postojim od kada cuh onu rijec sto nisam htio cuti... Sta sada covjek moze.. Mrzim crvenu boju, mrzim bijeli papir, mrzim sebe i mrzim nju, a toliko je volim.."
     -Za Wintenhousen ides, to ce te smiriti, jer je i onog covjeka smirilo, vidis li onaj sto stoji tamo? Ono sto drzi u ruci sam mu ja dao... i nije jos shvatio sta znaci... shvatit ce, mozda i kasno, a ja sada moram da nestanem...
     - Cekaj.... Ne idi tako brzo...
     -Odlazim prijatelju. Nestajem, a nisamni nastao.. ispricao sam sve... isprcao mi je sve, naucio me svemu i nestao, bas kao i moj ucitelj Zivot.. sada je vrijeme da zauvjek nestanem... A onaj tamo... onaj sto je ja... on ce da isprica svoju zivotnu pricu... I samo ne zaboravi, nasa zivotna prica nije nas zivot, ona je nasa prica... ti si ja, ja sam mi, a mi smo on..."

                                                 ***

Tada zadje sunce i stvori se bijela svjetlost... nestade bjela svjetlost a u gradu poce da pada snijeg... Kao da je otisao, ili je nestao,ili je umro ili se rodio... to samo on zna i njegov ucitelj zivot...

     Sav uplakan djecak sjedio je na stanici misleci na svog preminulog ucitelja.. odakle se stvorio u ovom dobu, kako je prosao tolike godine i toliki put s jednog kraja zemlje na drugi, nije znao.. Sjecao se kako je nekada prije nekoliko godina sreo stranca nastanici kojem je poklonio dio sebe, poklonio crveni smotuljak kako bi se tom strancu ostvario neki san...
     I bas dok se sjecao tog trenutka, u stanicu u NeuStrasseu ulazio je autobus.. kao da se raspadao a ostavljao je gomilu dima iza sebe.. pomislio je da nije isti onaj u kojem je nekada bio onaj stranac..

                                             ***


     Svoj kofer snova stavio je na sjediste pored sebe i cvrsto ga drzao kako bi ga zamrznuo kada bi stigao u Wintenhousen. I dalje se sjecao rijeci koja mu je parala usi.. neko je ispred njega bas govorio o tome kako su ga u zivotu mnogi ostavili i kako se tesko boriti jer nista nije dovoljno jako da promijeni svijet, a svijet je tako pokvaren.. bilo mu je muka od rijeci koje su se ponavljale, svako malo cule se "ne"... zelio je samo sto prije da udje u zaledjeni grad, ali ga je omela buka u zadnjem dijelu busa i nije uspio da vidi da li su stigli u Ledeni grad. Izasao je na staniici i vidio nekog djecaka koji je sjedio na klupi ispod velikog natpisa, NeuStrasse.
     Jos mu je trebalo vremena do Wintenhousena.. tako je bio blizu a tako daleko.. cudno.Na 30 kilometara se mogao namirisati led, a sunce je grijalo...


                                         ***


     I dok je autobus skretao u stanbicu mislio sam kako necu moci izdrzati kada prodjem pokraj male kuce na trgu u Wintenhousenu.. NEma vise plamena a ne znam ni sta me natjeralo da se ponovo zaputim tamo..
    Samo da mu prodjem pored nadgrobnog spomenika i sjetim se njegovih rijeci...
"Na zivot gledaj kao na san. Kada dozivis moru, zamisli da si se tek probudio, i da je sve u stvari i bio san"... Stavio sam ruku u dzep i dodirnuo nesto sto sam zaboravio... bio je to onaj crveni smotuljak poklonjen meni za neki san da se ostvari... polako sam ga otvorio i poceo citati sata pise...
bilo je to pismo koje je pisano slovima srca i perom emocija a napisano prije nekoliko hljada godina... pisalo je: "Ne novac nije uspjeh... ja imam novca, i on mi ne znaci da sam uspio... pogledaj dolje... vidis li ove ljude? oni se utrkuju sa vremenom, utrkuju se za novac...a nivac nije uspjeh. To znam ja jer je uspjeh kada okupis sve najbolje ljude oko sebe, treba da biras s kim ces da se druzis, jer ces jedino tako da spoznas sebe... da znas ko si ti uopce... to znam ja, ali dokazi to ovom narodu dolje!...
    Vjerovatno zato nije djecak prihvatio novac koji sam mu nudio...
Pogledao sam na onu klupu sjetivsi se djecaka koji mi je dao ovo... mozda zbog sjecanja vidio sam ga ponovno, samo sto je pokraj njega stajao mladic koji me podsjecao na onog momka iz Aprilske ulice...

     Zbog glupih reklama i loseg programa prebacio je na TCM. Igrao je neki stari ljubavni fim, a tamo padala je kisa i dvoje su se rastajali sa suzama u ocima i tuznim licima...

     Da bas je tako bilo onda, rastali su se iako nije padala kisa...Njemu se tada cijeli svijet srusio u jednom trenu.. izgovorila je rijeci koje nikako nije htio cuti... Rekla je "ne", nece se udati za njega.. bili su nezadovoljni, a on pogleda u autobus koji je prolazio pokraj njih... zelio je odmah da nestane da ode tim autobusom  i  nikada se vise ne vrati...

                                                ***

    Nakon filma, onako potisten krenuo je spakovati kofer snova od kojih je bio umoran  i otici negdje gdje nikoga ne zna i mozda nikoga nece ni znati... zelio je umrijeti jer sve sto je imao nema vise i sve sto je zelio nece dobiti...
Shvatio je da mu u zivotu trebaju samo dvije stvari, samo on i zivot, a zivot mu je curio kroz ruke, bas kao pjesak iz sake onog djecaka sto je davno nekada zivio i sto ga je ucitelj napustio prije mnogo, mnogo godina...
    Odlucio je da krene, ali nije znao gdje da ide... rekao je sebi, grad u kome su svi ledenog srca.. grad leda i bijele boje... vjerovatno ce mu zima otjerati ono sto je znao a sve sto je naucio , naucio je iz tuzne zivotne prakse...
    Stao je jos jednom na kraju hodnika i samo tiho prozborio, Wintenhousen...

    Proslo je nekoliko godina kako sam bio u Wintenhousenu...  Pozelio sam taj kraj i nadao se da ce me nesto navesti da ponovo spremim stvari i krenem put tih zaledjenih padina . Da, samo sam se nadao...
     Sa druge strane zelje stajalo je nesto sto me sprijecavalo da idem, to je onaj pokojni starac.
 
                                                                ***

    Pio sam caj uzivajuci u svijetlu dana, koje je umivalo lice djevojke koja je radila u malom restoranu na kraju ulice, u onom u kom sam cesto sjedio ispijajuci caj i razmisljajuci u miru. U jednom od tih trenutaka transa, javi mi se slika iz Aprilske ulice, sjetih se djvojke i djecaka koji su stajali pokraj autobusa dok sam se vracao iz Wintenhousena. Mijenjnao je papire sa crvenim slovima, jedan po jedan.

                  ... "Mnogo sam u zivotu uradio"...
  ..."I uradit cu jos mnogo toga"...
                                      ..."Nikada se nisam kajao"...
           ..."za svoje postupke jer su,"...
                         ..."prethodno promisljeni i"...
      ..."odlucno prihvaceni"...
               ..."ali zasigurno znam"...
                                   ..."da cu se kajati ako ovo ne uradim"...
           ..."mislim da znas o cemu se radi"...
                                                     ..."udaj se za mene!"...

Pisalo je i dobro se sjecam toga, mislim da nikada to necu zaboraviti... Dovoljno je bilo da se ne odbije, a ja, na zalost, nisam bio u prilici da vidim sta je odlucila... Prema govoru njihovog tijela, cini mi se da je odbila.. Nisu izgledali zadovoljno.. Upitam se i danas da li su uspjeli..

   Stajao je na raskrsnici pitajuci se, gdje sad? Put trnovit, a mrak se nadvio nad poljem sa starim stablom... Postao je u dusi crn i ostao je sam...

                                                                          ***

     "Slusaj! dobro je sto si postupio tako, nek si prisao strancu, jer jedino kada riskiras nesto postignes. Da si prosao pokraj njega, mozda ga ne bi usrecio kao sto pokazujes da jesi, mozda i ne bi stekao novo iskustvo na polju komunikacija s ljudima, jer svaka rijec za tebe predstavlja korak naprijed.. nemoj da se kajes, to je dobro... Samo mirno koracaj naprijed i nemoj da mislis da je to los korak, iako nekada je taj korak i suvisan..." odzvanjale su mu rijeci u glavi... Znao jedaucitelj vise nece biti s njim,da odlazi... I stablo je plakalo...

                                                                           ***

     Zapamto je jedno...Nekada davno ucitelj mu je rekao nekoliko recenicakoje zasigurno pamtiti cijeloga zivota.. Dugo mu je trebalo da shvati to. Svako ko jednom postane drag nekom, svako ko sretne nekoga, ostavi mu trag na dusi, na srcu i u vremenu.. to je jedino sto ostaje a da nije zapisano, a ne izblijedi.. Kada taj neko ode,ostaje kao uspomena ili kao sjecanje, te vremenom iscezne ali ostaje pohranjeno u dubini covjekovog uma.. u tome je jedan smisao zivota, ostaviti to, pohraniti i ne zaboraviti... Jednom je djecak sreo jednu kraljicu. Secuci se kroz polja jednog otoka sreo je Senioritu J. ostala mu je nekako posebno urezana zbog nekog neznanog razloga... Rekla mu je:"Nemoj sekajati jer si takav kakav jesi,jer te zbog toga ljudi i cijene..meni se svidjas kao takav, a da si drugaciji, vjrovatno mi se ne bi svidjao..."
     I dok udise svjezi jutarnji zrak, okovan tamom i maglom, okovan snovima i snovidjenjima sjeca se rijeci svoga ucitelja:" Poslije sada dolazi nesto,u tom necemu ljude nije briga za drugoga, jer samo sebe gledaju, cuvaj se da ne postanes takav..."

                                                                          ***

     Nije se odlucio promijeniti, odluco je nastaviti uciti i boriti se za svoje snove,iako je postao umoran od sutra... Cuvat ce sedaneposatne kao ostali, srce mu je bitno...

     Odsetao je niz ulicu sav sretan sto je sreo nekog neznanca, s kojim je porazgovarao o stvarima koje su za njega znacile sve. Snovi, Dani, Noci,Zima i nesto sto je zamotano u malenu krpu..
     Po ko zna koji put je odlucio da obidje ucitelja, kako bi mu ispricao stvari koje su ga "snasle" u poslijednjih nekoliko sati... Pozelio ga je vidjeti, cuti njegov glas i popiti soljicu caja grijuci smrznute rucice. "Mozda to i nije pametno sto si razgovarao sa covjekom kojeg ne poznajes.. sreca je u tome sto je taj neki covjek bio dobar pa ti nije nanio nikakvo zlo, a mogao je. Ko zna, mozda ces ga jednog dana ponovo sresti..", rece ucitelj, a djecak ga prekide:" Dao sam mu nesto, ono sto smo skupa dijelili, sa porukom, za neki san da se ostvari... Cinilo mi se kao da ga poznajme vec dugo.." Mozda je tako i bilo.. Djecak je stajao mirno i duboko u sebi molio da ga ucitelj ne grdi mnogo i da prihvati ono sto je sam osjecao..
     Osjecao je da ne pripada vise nigdje i ne zeli da popravi taj status, a u tom trenutku mu dodje uciteljeva rijec koja mu podari nadu... "Slusaj! dobro je sto si postupio tako, nek si prisao strancu, jer jedino kada riskiras nesto postignes. Da si prosao pokraj njega, mozda ga ne bi usrecio kao sto pokazujes da jesi, mozda i ne bi stekao novo iskustvo na polju komunikacija s ljudima, jer svaka rijec za tebe predstavlja korak naprijed.. nemoj da se kajes, to je dobro... Samo mirno koracaj naprijed i nemoj da mislis da je to los korak, iako nekada je taj korak i suvisan... Nego, mogu li te zamoliti da mi zatvoris taj prozor jer se i ne osjecam nesto najbolje, kao da mi je istekao vijek.. kao da cu i ja uskoro poci putevima kojim su posli moji, svi oni koji su bili tu prije mene.." Samo je jos jednom tesko pogledao djecaka i zamolio ga da ide jer mu je potreban mir...
     "Zasto uvijek mora da bude da me napuste svi oni koji mi mnogo znace..." jedva kroz zube izgovorio je djecak dok mu je zaledjena suza ostavljala ledeni trag na licu, dolje niz obraze...

      Pri povratku iz Winenhousena vrijeme je bilo nesto boljenego kada sam putovao tamo. Iako je sve bilo isto, i autobus i vozac i ljudi koji su putovali samnom, cinilo mi sekao da mi nesto nedostaje. Tako je i bilo, nedostajao je onaj covjek koji je govorio o slavnom Covjeku iz Wintenhousena. Nije mi bio vazan, ali sam zelio da stupimo u kontakt i da ga sto vise pitam o pokojnom starcu.
       Drzao sam se za sjediste ispredmene duboko moleci se u sebi negdje da put bude bolji neko prema Wintenhousenu. Dok smo prolazili kroz Aprilsku ulicu primjetih mladica koje je prilazio nekoj djevojci, noseci u lijevoj ruci neke papire ispisane crvenim slovima, a u desnoj prsten. Samo sam pretpostavio sta je mogao da uradi.
        Na stanici u NeuStrasseu izadjoh i busa, dasezahvalim nebeskoj sili sto bar u tom trenutku stojim na zemlji i sto sam svjestan da postojim. I dok sam tako razgledao ledom okovani izlog na autobuskoj stanici, s moje lijeve strane pridje neki djecak i uljudno se pozdravi. Upitah ga zasto je vani na ovoj hladnoci, a on mi odgovori da je izasao u neku jutarnju setnju. Piato sam ga s kim zivi, a on rece da zivi sam, ali da ga njegov ucitelj cesto oidje. To mi je izgledalo malo cudno. Izgeldao je tuzno, a opravdao se tako sto je rekao da je tuzan jer mu je osusio cvijet koji je pronasao na putu. To je rijetkost, da se neko veze cak i za stvari koje pronadje na putu. Cak je dao i ime cvijetu, Magalenha. I to mi je bilo mnogo cudno.

                                                                                    ***

        Odbio je novac koji sam mu ponudio, rekavsi da mu nije potreban jer on zivi od snova. Jos je uspio da kaze da je poslat na zemlju da istrazi smisao zivota, iako ne moze josuvijek da ga nadje. Brzo vrijeme prodje i vec sam morao krenuti. Vozac je vec vikao sa svoga zaledjenog sjedista da se moramo ukrcati u bus.
         Zazelio sam mu srecu i rekao da i ja trazim smisao necega u cemu zivim, a on mi pruzi svoju malu ruku i rece da ponesem nesto sto je zamotano u crvenu krpicu. Kada ga upitah zasto mi to daje recemi da je to jednanjegova zelja i da to cuvam uz sebe te da ne otvaram dok ne stignem kuci. Krenuli smo... i dalje su mi odzvanjale njegove rijeci u glavi:" Cuvaj to, ne otvaraj dok ne stignes kuci, to je i moja zelja, to je za neki san da se ostvari..."

Ostat ce papir i rijeci koje su zapisane,a neizgovorene. Ostat ce pero i uveli cvijet na stolu od zelja i sna. Ostat ce istina da sve sto bi se reklo mozda srce nece da dozvoli, usne bi rekle svoje, ali srce je kljuc za rijeci koje treba da budu izgovorene... ostat ce jedno pitanje, ko je onaj mladic sto stoji u uglu i ko je ona djevojka sto tiho seta ulicom, bit ce nam ih mnogo zao... i pisem i ovo da ostane jer samo zivimo, da ostane jer sanjamo, da ostane jer sanjajuci umiremo... i kao sto jedna stari pisackaze, ono sto je zapisano ostaje, a ono sto nije iscezne..upravo zato pisem ovo, da bi ostalo da se zna... sve do 29. marta...

     O duse gresne pogledajte pakao koji se nalazi izmedju vasih ociju i vasih peta.. Pogledajte koliko je bola i patnje smjesteno unutar tijela koje se pomjera onako kako vjetar puse..
     I noc je tamnija na tom prostoru.. I sunce je crno i nebo crveno i rijeka je mutna i oblak je veliki... Tu je smjeteno  nesto  za sto se bori svaki covjek, smjestena je saka jada koju mnogi nazivaju zivotom..  Bez obzira koliko je dug i kakav duh ima, bez obzira  koliko je snazan  ili koliko slab, vazno je da postoji..  pogledajte svoj zivot i ne okrecite se protiv njega...
     Trazi nesto sto si  uvijek zelio da imas, tezi ka tome i ne ispustaj zelju i priliku, prilika se nece vratiti, treba je zasluziti...

     ... da i sada se sjecam... Malenim prstima je ispisivala slova svoga imena koje je uvijek zvucalo tako lijepo... Emina.
      ... ostavljala je otiske sopala na snijegu koji je tek pao po mom srcu, ulijevala je toplinu u podrucje pokraj Wintenhousena i stvarala u meni zelju da je imam i da me ima kao niko sto me nije imao do sada... To ljeto je bilo nezapamceno toplo u to kraju, mozda zbog toga sto je ona doselila u kraj... 24 kilometra od Wintenhousena...na 14 sprat u zgradu nestabilnu od uticaja zivota, u ulici Aprilska na broju 87...  Zivio sam nedaleko odatle... Ni sada ne znam zasto nisam uspio dobiti prostor za zivot u toj zgradi prekoputa moje, na 2 sprat u zgradi u Aprilskoj ulici na broju 86...
    ... vrijeme je prolazilo,a ja bih krisom prilazio prozoru da vidim kada ce ona proci ulicom, gledao bih za njom kao za tragom svijetlosti koji je vodio u raj... Naucila me da se nesto moze desiti ponovo... naucila me da se moze gledati neko toliko mnogo da se nikada umorio ne bih...
    
                                                                         ***

     ... odlucio sam je zaprositi...  bilo je veoma tesko uraditi takvo sto jer sam bio svjestan rizika, znam da ce me odbiti... sjecam se da je bio 29. februar... i sjecam se da su bila jaka svijetla i mnogo hladno...

     Pitas me gdje sam sad....
    Sjedim na stablu vrbe i gledam u nebo puno sjajnih zvijezda, protkano pogledom oblaka... Gledam u nebo trazeci neku novu planetu, neki novi svijet gdje su ljudi ljudima zahvalni i gdje jedni drugima pomazu.. neki bolji svijet od ovoga... trazim ALDANU...
     U jednom trenutku nadjoh se u autobusu.. skretao je za Wintenhousen... Osjetio sam kako sjediste ispod mene klizi u jednu stranu, jer vjerovatno je bila zaledjena cesta na ostroj okuci... Pogledah desno od sebe i vidjeh putokaz sav okovan ledom... Wintenhousen 24 km... idemo u grad izgubljenih snova, leda i mraka.. U tom gradu, na centralnom trgu, bila je smjestena mala radionica jednog velikog covjeka, velikog poznavaoca zivota, poznavaoca istocnih kultura... Zivio je u maloj baraki smjestenoj na samom jugu grada... Mnogi kazu da je u podrucju njegovog doma uvijek bilo toplije za nekoliko stepeni, nego inace u gradu... Sta je tome razlog niko nije znao, mozda to jer je bio jednina topla licnost u cijelom gradu...
     Pozelio sam da ga vidim... Vec dugo vremena niko mi nije rekao neku pametnu recenicu, pa dam cekao da on bude taj... uvijek bi mi govorio kako na velike stvari u zivotu treba olako gledati i olako ih prihvatati, a male i lake stvari prihvatati ozbiljno, jer ne znas koliko se mala stvar moze iskomplicirati, a za veliku znas da je vec komplikovana i takvu je prihvatas... Upravo je tako... pokusavao sam da prihvatim njegove rijeci i da zaista tako pristupim svemu sto me okruzuje... zahvaljujuci njegovim rijecima, zakljucio sam da me male stvari cine sretnim i da zaista ne znam velike... zakljucio sam da je tesko vjerovati u istinu filmova iz amerike...
     Razmisljajuci o njemu prodje put kao treptaj oka... Nesluzbeno saznah kako me taj starac pominjao dobrim nekomu covjeku koji je slucajno bio kod njega u radionici. I dok sam naculio uho da poslusam ostatak price zacuse se zadnja vrata autobusa, kako se otvaraju.. Kraj puta, i sreca jer da smo ostali duze u limenoj harabatiji, zasigurno ne bismo dobro prosli,  neko bi se smrzao, a neko bi ostao ukocen na drvenim stolicama...
    Sa stanice podjoh prvao na glavni trg, da obidjem starog prijatelja. Cudno mi je bilo zasto se ne vidi odsjaj vatre na malom staklu vrata njegovog ducana. pokucam. Nema odgovora. pokusah da udjem, zakljucano...u Wintenhousenu niko ne zakljucava svoje imanje, jer tamo zive posteni ljudi ledenog srca... Odlucih da ga potrazim u njegovom malom domu. Osjetim kako su mi ruke promrzle  i secuci se niz usku ulicu ispod trga sto vodi na jug, potrazih rukavice sto ih nekoc stavih u unutarnji djep jakne... Kako izvadih rukavice, za njima ispade komad papira, vjerovatno davno stavljen u djep.
     "Na zivot gledaj kao na san. Kada dozivis moru, zamisli da si se tek probudio, i da je sve u stvari i bio san", pisalo je na papiru Upravo su to bile rijeci starca, koje sam zapisao poslijednji put kada smo se vidjeli...  Tacno, poslijednji put... kada sam stigao do njegove kuce, bila je zakljucana, a na groblju okovanom ledom, stajala je grupa ljudi. Pridjoh da vidim ko je otisao odavde, ko je bio preumoran i odlucio vjecno da spava...
     Na spomeniku, koji su postavljali mladi i jaki momci, pisalo je, "jedan covjek iz Wintenhousena". Na licu im se vidio trag mraza i topline u njihovim srcima... bili su to njegovi sinovi..
     puhnuo je hladan vjetar. i suza na mom licu se picela lediti... Mozda i ja postanem ledenog srca, nema vise vatre da me pogoni dalje u zivot... I dalje trazim ALDANU...

... opet zvuk gitare u daljini... jel to ponovo neko place?

bijeli labudovi su vec poletjeli sa prelijepog jezera ispod planine, poletjeli i sa sobom odnijeli snove nekome drugome, nekome ko ih zasluzuje... mozda smo to mi... odnesose zivot sa sobom, odnesose tugu, srecu, osmijeh i suzu, a sta ostavljaju? ne ostatvljaju nista jer nose i nas na krilima njeznim i krhkim kao leptirovim... odnose nas u neke druge zivote, one koji su nam nametnuti... one koji su prethodno pomenuti...

hm... opet rijeka zubori, sigurno je mjesec pun, sigurno je ponovo svjeze ispod starog stabla... djecak sigurno spava, a ucitelj ponovo stoji na prozoru gledajuci zvijezde i milujuci svojim pogledom maleni cvijet...

treperi plamen svijece i sjajem obasjava lice djevojcice koja lezi u uglu tople sobe i sanja... hoce li labudovi doci do njenog lica i njenog sna... hoce li donijei nekoga u njene snove...

i sve se ponovo vraca tamo gdje sve pocinje...
opet se cuje zvuk gitare... sigurno neko place...

Na drvenom pragu stare kucice stajao je sa pismom u ruci... nije znao od koga je, ni da li je za njega uopce... jedino je osjetio strah u svojim kostima...

"Zasto si tako uplasen",upitao ga je ucitelj i pozvao ga unutra da popije soljicu caja... Djecak nista nije odgovorio, samo je mahnuo komadom papira na kome je pisalo Magalenha... tesko vidljivo, izblijedilo mastilo i dalje je sijalo mukom i tugom prozeto ceznjom za necim sto nikada nije imao... Ucitelj procita natpis i tiho rece djecaku da nie za njega pismo koje je dobio... vjerovatno je zalutalo... ali kakve to ima veze...

Na trenutak je pomislio da se neko napokon njega sjetio, da ipak postoji u necijem srcu... i sta ce jos po zlu, ime na koverti podsjetilo ga je na divan cvijet koji je nekada davno imao... davno, koliko davno... mozda nekoliko jutara prije ovoga...

Kako poci na put, a da ne znas kuda taj isti vodi... sto je ostalo... staro stablo, tisina koja para usi i smeta zivotu, jer vristi pustajuci nepodnosljive zvukove, neartikulisane zvukove koji su toliko znani a ipak toliko strani... svaki dan je nesto novo, ako nista, ddrugi je datum...

Samo je sklopio oci i okrenuo ledja svome usitelju ostavivsi ga u razmisljanju... teska suza kanula je na pod uciteljevog hrama...

Ponovo je zamakao za staro stablo... otisao je u jos jednu jutarnju setnju...

i dok oblaci bjeze pod suncevim zrakama, kisa tiho pada, i dok treptaj oka prolazi u djelicu sekunde, suza polahko klizi niz njezne obraze...

Ni on ne zna sta je pravi razlog njegovim suzama. Mozda sto josnije savladao stivo sto nije naucio gradivo koje je jednostavno za shvatiti, ali tesko za prihvatiti...

zasto sve tako treba da bude? i taj san, jedan u
nizu, i zelja i volja i moo koje vise niko nema...

do kada ce se ljudi tako ponasati? okrutno, oholo, neobazrivo, bez zelje da druge usrece... Do kada ce svi gledati samo na sebe? Do kada ce svi biti samo prokleti i sve gledati drugim ocima, od osobe do osobe...

I dalje se djecace pitaj zasto svi odbijaju prilike koje im se nude i ukazuju, zasto ih svi zanemaruju, okrecu im ledja, odlazeci za necim sto je nedostizno i sto je samo prividno, samo slika u ocima djeteta malenog, slika slatkisa u izlogu prodavnice...

Zasto sve sto je ponudjeno bude odbaceno? HM... Pored toga se prodje kao pored mrlje na asfaltui presuti se, ostane pripisano gospodinu Muku.

Ne smijem dalje, bojim se, lose cu zavrsiti... Skoncat cu...

     ... i na kraju shvatis da je zivot veoma vrtoglav... veoma lako nas moze ponijeti na svojim krilima do visina, ali u kratkom periodu nas lako baci i spusti u najvece dubine pakla.. i sta ostaje, patnja...
     kako se boriti protiv toga? kako reci stop svemu sto nas muci i svemu sto nas proganja??? mozda je jednostavno sve to... jeste jednostavno izgovoriti, ali je veoma tesko uraditi.. zamislite samo... odluciti se... reci nesto i niposto ne dozvoliti da nas nesto odmakne od toga sto izgovorimo.. najteze je znati ko si, sta si, sta zelis, najteze je znati gdje si i gdje pripadas, a ja pripadam, upravo ovdje! ja sam ono sto zelim biti, iako nije tako.. nisam niciji, a moj vlasnik je zivot, moj ucitej. onaj s kojim maleni djecak razgovara svako naredno jutro... ispod velikog stabla na prelijepoj livadi... ja sam zivot, a moj zivot je zid smrti...
     Zid smrti je moj zivot,a zivot je vrtoglava i opasna igra, skakanje s padobranom, izlaganje opasnostima, padanje i ustajanje, alpinizam i velika zeja da se osvoje sopstveni vrhovi, nezadovoljstvo i ogorcenost ako ne uspijemo u namjerama...
    ...Nekada je mnogo bitno da covjek nesto zna... da zna ko je , sta je, gdje je i gdje pripada, a ja pripadam ovdje...

     Sestoga jutra djecak se probudio u znoju... Mnogo je bilo hladno van, a prozori na malenom zidu djecakove sobe su nbili otvoreni, cijelu noc...
     Osjecao je bol u podrucju pluca, gornjeg dijela ledja i ispod lijeve plecke, te bi mu lijeva ruka cesto trnila... cak do te mjere, da je nije ni osjetio ponekada... prepao se i pomislio  kako bi mu bilo bolje da malo proseta, jer nije mogao da dise... osjetcao je da ga napusta i ono malo duse sto mu je data da s pati, da se vishe pati...
     Svjez vazduh mu je prijao, ali i dalje se nije osecao dobro... zastao je na livadi i pogledao unaokolo.. nikada mu nije bila ljepsa... nikada nije bila veca, nikada nije bila privlacnija... pomislio je kako je mozda vise nece ni vidjeti nakon nekoliko jutara... nije se osjecao dobro... napustala ga je snaga, pa odluci da sjede na malenu stijenu izbocenu ispod starog stabla, i rece:" Eh moje stablo, moje... Ti doceka mnoga ljeta i zime i opet si cvrsto kao i prvih godina, a pogledaj mene, iz dana me napusta snaga, bash kao sto me napustishe prijatelji i, bash kao sto me napusti sunceva zraka i mjesecev sjaj..."
     "Ucitelju, ponovo se ne osjecam dobro, sta mozes uraditi da mi bude lakse?" izgovori djecak i nasloni se na mali stol u uglu uciteljeve mrace sobe... "Sjedi sinko", rece ucitelj.. "Sada ces da popijes caj i da porazgovaramo..."

nije mi jasno... kako se covjeku cudne stvari desavaju... kako sam samo zadovoljan i sretan, kada kazem to ime... punog srca i punih usta... cudn zar ne??? ali sta cu, meni odgovara i osjecam se mnogo bolje kada izgovorim... jednstavno VOLIM DA IZGOVORIM TO IME!!!

     Kada je djecak cetvrti dan dosao u svoju sobu, imao je sta da vidi...
     Njegov cvijet, MAGALENHA, nije prihvatio njegovu njegu, ili njegova njega nije bila dovoljna ako bi odrzala zgazeni cvijet, pronadjen na putu... Pored svega sto je djack odlucio da uradi kako bi MAGALENHA sto bolje cvala i sto bolje mirisala, nije uspio...  Cvijet je poceo da vene... sta je razlog, ni djecak ne zna... mozda zemlja u vazni nije bila dovoljno dobra, ili mozda minerali nisu bili odgovarajuci, ili... niko ne zna osim cvijeta... osim MAGALENHE...
     Petog jutra, djecak je iznio cvijet van, da mu ne budi osjecaje koje je imao, i zelje koje je zelio za taj prelijepi cvijet... Mozda mu se srusio cijeli sviet u tom trenutku, ali je prosao pored toga, ili mozda preko toga, kao da nikada nije ga ni bilo... odlucio je prosetati i udahnuti malo svjezeg jutarnjeg vazduha... sreo je svog ucitelja i u muku odose niz travnjak, njihova sjena je nestala iza starog debla...

     Dobro vecer po ko zna koji put...
     Niko se nije nadao tome da ce ga zivot poslati na razlicite testove i razlicite puteve... Niko nije znao da ce nestati sve sto neko voli, da ce ono za sta se bori, neo izgubiti ili da mu nece uspjeti ono sta radi, ad mu se nikada nece ostvariti ono sto zeli... Niko nije mogao ni slutiti da ce se roditi, nije znao da ce umrijeti...
     Samo je jedno jasno, ono sto zelis to neces... Sta tada uraditi? postati ono sto si nekada bio, ono stonisi zelio da postanes, a najbolje si se osjecao u tome... postati MUK...
     Dozvolite da se predstavim, ja Sam Bandolero, ja sam Gospodin Muk... hvala na razumijevanju... ili ako ga nemate, hvala sto ste pokusali da razumijete... mozda niste uspjeli, ali nekada hocete...

     Cetvrtog jutra, djecak ustane i zalije cvijet kako bi imao sto vise vlaznosti koja mu je potrebna  kako bi se razvio u nesto prelijepo...  pomakne vazu sa cvijetom do prozora kako bi ga ogrijalo sunce i odluci prosetati... potraziti ucitelja...
     "Sta si naucio u ljetni dan sine moj?", upita ucitelj.
     Na to djecak odgovori:"Naucio sam da ne mozes nekoga natjerati da te voli, jedino sto mozes jeste biti neko koga se moze voljeti, naucio sam da ne mora znaciti da je nekome stalo do mene, ako je meni do njega, naucio sam da trebaju godine da se povjerenje izgradi, a samo sekunde da se ono srusi, naucio sam da nije vazno sta imas, vec koga imas u zivotu, naucio sam da mi treba dosta vremena da postanem osoba koja hocu da budem!"
     Ucitelj ponovo upita:"Jesi li jos nesto naucio sine moj?", a djecak odgovara:"jesam! Naucio sam da smo odgovorni za ono sto uradimo, bez obzira kako se osjecamo..."
     "ono sto je najvaznije, naucio sam Ucitelju, da se pravo prijateljstvo nastavlja i na velikoj udaljenosti. To vrijedi i za pravu ljubav..." rece djecak i ode da obidje cvijet...

     Sinoc je kisilo, i sutra ce...  Grmilo je mnogo i sijevale su munje... Upitao sam se:"Bozeje li to neka tvoja opomena..."
     Zatvaram oci i vidim u snu da izlazim iz mraka, da je zemlja jutarnjih zvijezda ispred mene i da sam tu kako bih dokazao suprotno...  poslat sam na zemju Bozijom voljom, da dokazem nekome da lljubav postoji, a ja uvijek budem povrijedjen kao malena pticica u gnijezdu od pruca... zasto je tako?    
     Zatvorim oci i vidim kako je svijet mali i kako svi zelje ljubav, a svi je odbijaju... i pitam se, pitam se gdje smo sad, gdje cemo sada, kuda ce da odnese ljude struja, pitam se gdje je vjetar da nas odnese sa ove plaze na drugu stranu svijeta,,, Evo me, stojim kao maleni andje i pitam sve ljude:"Zasto niko ne zeli ljubav?"

     Zapocinje plac gitara, i sve dobiva drugu dimenziju... Hladno je i kisa pocinje da pada, a stari zidni sat prati ritam gitare, kuca polahko, daje ritam notama koje lebde uokolo... A kisa pada i pada...
     U daljini se cuje plac, megdje tamo iza ovih prozorta sto me dijele od spaljasnjega svijeta. Eh da znas ti neko tamo da neplaces sam ili sama, da samo znas da place i moja dusa, da place imoja gitara samnom zajedno... Eh samo da znas da je vrijeme srece rezervisamo za nekoga ko nije odavde, za nekoga ko ima stelu za zivot...
     Svijet je ipak lijep, ako se okrene naopako... kada ovo rekoh sjetih se kako sam ja poceo da vicem u snu, ali ubrzo mi prodje misao i prodje sjecanje, jer ne vrijedi se sjecati, onda budes samo vise razocaran, a ovako ako  ne islis na buducnost, moze se desiti da te nesto lijepo pronadje...
     Pogledam sta ja sada ima... Imam djevojku sa bisernom nausnicom, imam cvijet koji uzgajam i koji iz jutra u jutro sve bolje raste i sve se vise razvija, imam Magalenhu... pogledah u njenu sliku i rekoh :"Ti si taj Andjeo!"

     To je put koji je... samo tako mozemo dalje i moramo, to je sve sto sada imamao i sve sto mozemo i moramo da uradimo... sami ili sa nekim...
     To je sve sto imamo... malo srce u grudima koje drhti cekajuci da i njega sretne nesto cemu se ne nada...  I sta nam ostaje da vidimo... nema promjena, nista promijeniti ne mozemo... udarac za udarcem slijede, a mi sjedimo na stepenistu necije duse pokusavajuci smisliti kako doci do srca i kako pomoci nekome do koga nam je stalo...
     Nema promjena... samo ono sto imamo i ono sto moramo, samo da zivimo... moramo napraviti promjene koje ne postoje, i dalje samo moramo da zivimo...

     Niko nije mogao ni zamisliti da ces nas tako brzo napustiti...
     Niko nije mogao ni zamisliti da ce se jedan tako mlad, lijep i nevin zivot ugasiti! Eto sta je zivot... Saka jada sto nikakve vrijednosti nema... Ako ne pratis igru i ne slijedis pravila koja zivot diktira, mozes veoma lako da izgubis sve, pa cak i sopstveni zivot... Tako je i bilo...
     A zasto je sve tako trebalo da bude? Zasto je tako zivotjeben i tako pokvaren, zasto je Bog morao da te uzme, i to tako brzo...
     Kada pogledamo nase slike, na kojima smo zagrljeni i sretni, probude se snovi i zelje probude se nasi planovi  koji se ostvariti nece...
     Zatvorim oci i vidim tvoj lik... Vidim tebe i ne mogu da vjerujem da nisi vise sa nama... Da si otisla od nas...
     Zasto mora tako mnogo da boli? Zatvaram oci i kisa pocinje da pljusti, i opet snovi pusti...









VJECNO CES BITI U NASIM SRCIMA...


OHNE DICH WIR SIND NICHT!!!
DANKE FUR ALLE!!!

NEMA TE VISE...  I TEBE JE BOG UZEO... A ZASTO UZIMA SAMO DOBRE LJUDE?
BOZE ZASTO SI UVIJEK TAKAV?
ADELA... NEMA TE VISE, ALI VJECNO CES DA BUDES U NASIM SRCIMA... VJECNO CE DA TE VOLI TVOJA RAJA, TVOJI PRAVI PRIJATELJI...

     Dok su stajalu uvecer na balkonu jednog visokog nebodera u Tokyu dva prijatelja su razgovarala:
     -Kako uspijes u svemu ovome... odakle ti tolika snaga? upita jedan svog prijatelja...
     -Bitno je da kontrolises situaciju, da sve imas pod kontrolom, da imas podrsku sebi dragih osoba i onda ces da shvatis kako je to vazno i kako uspijevam u svemu ovome...
     - a odakle ti novac za sve ovo u cemu radis, zar imas jos volje, novac je uspjeh, zar ne?
     -Ne novac nije uspjeh... ja imam novca, i on mi ne znaci da sam uspio... pogledaj dolje... vidis li ove ljude? oni se utrkuju sa vremenom, utrkuju se za novac...a nivac nije uspjeh. To znam ja jer je uspjeh kada okupis sve najbolje ljude oko sebe, treba da biras s kim ces da se druzis, jer ces jedino tako da spoznas sebe... da znas ko si ti uopce... to znam ja, ali dokazi to ovom narodu dolje!...
      ...rece drugi prijateljhu svom, i pokaza na trg puna naroda koji je hodao kao bezglava muha...

     Zasto su ljudi tako prokleti, zasto su tako slijepi i nemocni da vide kada nesto nije kako treba da bude...
     Samo zele vise od onoga sto imaju, a kda to dobiju, zele jos vide... Ljudi su slijepi... kada imaju sve ne vide nista, a progledaju tek onda kada izgube ono sto imaju... kada ljudi budu vise razmisljali o svojim losim djelima, onda ce uvidjeti da se pravim putevima moze ici ka sreci i da ne moraju svi uspjesi i trijumfi ici preko drugih porazane moraju ici preko pregazenih...
     ljudi zude za srecom, ne shvatajuci da je prava sreca kada mnogo zahtjevamo od sebe, a malo od drugih i da je najveca sreca kada mi usrecimo druge...

hvala na 1000 posjeta... moli se onaj ko bude hiljaditi posjetilac da ostavi svoje ime i prezime, nek se javi na mail adresu: nevea.7@hotmail.com...
unaprijed hvala...

     Vrijeme polahko curi, polahko ali sigurno... Dolazi ljeto, polahko se primice i cini dane suncevim sjajem sve toplije i toplije...
     Medjutim, lahko je primjetiti da je svaki dan na neki nacin hladan... Pitamo se zasto, zasto jos uvijek vlada zima... Zima je jer su ljudska srca zahladnila... Zato sto ljudi svoja osjecanja kriju i ne zele da ih posijele sa sebi bliskim osobama... Pitajte se ljudi zasto je to tako... sigurno nije jer je u crnoj hronici, u danasnjem izdanju vecernjeg lista, pod naslovom "ZLOCIN I KAZNA" napisano da je Raskoljnikov ubio babu... To je nesto u ljudskim dusama... u ljudskim tjelima... Ljudi nas ne mrze, oni nas se samo boje...
     Mnogi ce jos dugo cekati svoje ljeto...

prije tacno 20 godina, rodio se jedan djecak... Roditelji su odmah pomislili da ce biti kralj svijeta, kao i svaki roditelj... ni sami nisu znali koliko ih muke ceka sa njim i sa njegovim zdravljem... a onda koliko ce samo on imati muke kroz zivot... koliko ce samo trnja da pregazi kako bi dostigao nesto u zivotu...
sada ima sve sto mu je potrebno...
prije 20 godina, rodio se, djecak, JA!

     Trece jutro djecak se probudi pod nekim pritiskom... nije se osjecao bas dobro tog jutra, jer proteklu nocnije mnogo spavao... Odluci prosetati do obliznjeg brezuljka i tamo sjesti da ocisti svoje misli...
     Na putu naidje na prekrasan cvijet i odluci ga nazvati MAGALENHA... Taj mu je cvijet poceo krasiti dan u koji je usao... Nije mislio da bi taj cvijet mogao da uvene bez vode... Sjedio je na brezuljku i pomno ga gledao zeleci mu sve dati... Medjutim, pri posmatranju se nije upitao zeli li cvijet da prihvati ono sto mu se nudi, hoce lli mu odgovarati paznja koja ce mu se pruziti... Mozda cvijet zeli nesto drugo, mozda mu voda iz djecakove ruke ne prija, jer cvijet  trazi i dodatne sastojke koje djecak nema, a ne moze doci do njih, ili ne zna kako doci do njih...
     Djecak je odlucio da pokusa da cuva cvijet koji je nasao, odlucio je da ga proba uzgajati i proba mu pruziti potrebnu njegu i ljubav, koja je potrebna za zivot cvijeta i njegovu neopisivu ljepotu... Sta ce se desiti, opkazat ce slijedecih nekoliko jutara...

      Pogledaj u mene, moj Andjele... To sto sam sutljiv, nije zbog tebe... to je zivot uradio svoje...
     Oprosti mi moj Andjele... Proslost mnogo boli, ali neka je tako... ona je bila, pa se zato i zove proslost... neka boli, mora mnogo da boli kao i mnogih noci... Neki ljudi padnu, i opet zele da lete... Mnogima ne uspije, ali dan je tu kako bi se ljudi u danu nadali necemu... Ni ja nisam izuzetak... Zelim i ja da letim, i nadam se istom... Budim se sa osmjehom... Napokon sam sretan, ima nesto tu, nesto sto mi kuca pored srca, nesto sto snagu daje... letim opet, letjet cu i dalje...
     Proslo je lose vrijeme... Nema vise oluja i kisa, nema vise tuge koja me okruzivala... pogledaj Andjele u daljinu kako tjera oblake, hvala ti vjetre sto me odnese sa one tamo plaze... hvala ti vjetre sto na svojim krilima donese i mog malog Andjela... Hvala ti vjetre, hvala ti daljino sto oblake otjera...

     Na krilima leptira dolijece tvoje ime... unistava tisinu koja me okruzuje... unistava vrisak muka i bola koji je bio tu, u strahu je nestao, pobjegao...
     Topli dah na usnama mojim je ponovo... neko je pored mene, ponovo... neko me cuva i pazi, neko ko zasluzuje mnogo... ne bojim se da mi svi ledja okrenu, neka me svi ostave ako zele, neka me svi zaborave... jesam li ja kriv za to? Vjerovatno nisam... Ne bojim se vise ni sna, ni noci ni dana... Ne bojim se da krenem dalje u maglu koja me ceka... Ne osvrcem se... Koracam naprijed, ma koliko moj korak bio siguran, koracam...
    Sunce ponovo pocinje da sija... Sretan sam, Ziv sam...

Yo se que un dia voluera
Triste pena
Yo la voy a guscar

Yo no me acuredo de ella
Amor amor amado
Amor bien agitando
Amor con mi querer

Hoy para vivir
Amor confundi
Y no sage llorar
Hoy para vivir
No sares confundir
Un amor de verdad
Pero ya lo siento ya

La que mas queria
Amor mas agitanado
Amor mas agitanado
Amor ya sin tu querer

     Uh... uzdahnula je djevojcica za cvijetom u ruci nekog momka koji je drugom svojom rukom njezno drzao svoju djevojku... "kako bih i ja zeljela ovakvo sto...!, rece djevojcica svojoj majci...
     "Polako kceri moja, bit ce, jos si ti mada. Bit ce kada porastes...", rece joj majka. Tako je i bilo, zeljela je da ima takvo sto, kao sto je prizor nacrtan u ocima malene djevojcice... iskreno je zeljela, sa svega svog srca.
     Kako vrijeme let, djevojcica je odrasla i njen se san ostvario, njen uzdah ostavio je sliku u njenom srcu, te se slike na kraju sjetila dok je mirisala ruzu sto ju je dobila od svog momka...

...NOTHING BY YOU...

   Opet je Sunce izaslo na istoku... Tamo su neki sretni ljudi, tamo se voli, tamo se ljubi...
     Mislio sam da je gubitak najvece zlo koje se moze desiti, ali shavtis da se mora ici dalje, jer ako ne ides, zivot ode, bas kao voz na staroj zeljezniskoj stanici... Mislio sam da se necu moci oporaviti, mislio sam da sam izgubio sav svijet... Svi koji su bili u mojoj okolini, nestali su iz te okoline, oni su sada uz mene... Mislio sam da vise necu moci da volim... mislio sam da se vise nista nece desavati i da cemo, mi gresni ljudi, biti tu samo radi ravnoteze medju zvijezdama...
     Opet je mjesec mlad na nebu, opet se smjesi, ili se pak  grci grdi na sebe sto ovim gresnim dusama ne moze da pomogne...
     Opet je sunce izaslo na istoku... Tamo su neki sretni ljudi, tamo se voli, tamo se ljubi, tamo sam ja...

     Drugo jutro djecak ustade rano i odluci prosetati pored rijeke, da udahne malo svjezeg zraka...
     Na tom putu, sasvim slucajno naidje na svo ucitelja... "Jesi li razmislio sine?", upita ucitelj, na  sto djecak odgovori:"Jesam ucitelju, i shvatio sam da covjeku treba 50 godina da zivi, a samo trenutak da umre... Da se izgradi prijateljstvo, ucitelju, potrebne su godine, a samo trenutak da se ono srusi... Da se zavoli potrebno je malo, a jos manje da se zamrzi, i shvatio sam, ucitelju, da je veoma mala razlika izmedju ljubavi i mrznje, jer je to isto, to je osjecaj, ali je problem kada je covjek ravnodusan prema nekome, tada taj neko nista ne vrijedi..."
     "Cekaj sine, da ti ja jos nesto kazem, nesto sto ce te jos dugo pratiti, nesto o cemu jos mnogo trebas razmisljati... Vazno je da znas da ce doci trenutak kada ces da volis, te da treba ostaviti vremena i za mrznju, treba imati vremena za neprijatelja, bas kao i z prijatelja, treba imati snage da se prihvati ono sto je nezaobilazno, da se ispravi ono sto je iskrivljeno, treba, sine, znati voljeti, bas kao i mrziti... treba ostaviti vremena za zaborav... To je smisao zivota, uklopiti sve ove cinjeniceu jednu figuru..."

     Jedno jutro se probudi djecak i odluci pozvati svoga uciteljau setnju...
     "Ucitelju, u cemu je smisao zivota?" upita djecak... "sta to znaci, roditi se, zivjeti, uciti, bolovati, boriti se, i na karaju umrijeti..." A ucitelj na to odgovara:"Moj dragi sine, zemlja je postala kako bi po njoj neko hodao, nego reci ti meni jesi li se ti naspavao... jesi li sta sanjao sinoc?" Djecak zbunjen pogleda ucitelja i upita ga zasto bjezi od pitanja, a ucitelj odgovori:"Neka drago dijete, ima vremena jos za to, razmisli malo o svom pitanju, vidjet ces tek kada budes imao prijatelje, pa oni odu, kada saznas sta je porodica, a ona nestane, kaza zavolis djevojku, a ona zbog nekog razloga ne zavoli tebe... vidjet ces teka tada koja se sve pitanja otvaraju..."
     "ali ucitelju", prekide ga djecak:" imao sam snove, pa ih vise nemam, imao sam zensko pored sebe, pa ga vise nemam, prosao sam mnogo sa porodicom, pa se ne volim okretati natrag, mene interesuje, smisao zivota... molim te pomozi mi da nadjem odgovore..."

     Opet je mjesec pun, smjesi nad gresnim dusama koje pokusavaju da nadju svoj mir...
      Mozda se smjesi, a mozda je to grc, onaj koji pokazuje zaljenje sto ne moze da pomogne onima koji su dolje... onima koji sanjaju pod njegovom svjetloscu. Eh mjesece nas ti si se smijao kada sam sretan setao pored rijeke... sanjao... ali nema vise snova, ili mozda ima samo su se malo sakrili negdje, otisli malo da se odmore, da potraze malo ljepse podrucje, malo bolje ljude kojima ce da ukrasavaju dane...
     Evo je, upravo je pala kapljica, mjeeceva suza... Ipak je i mjesec tuzan...

      Ako nekada covjek odluci da krene na neki put, daleki put, sa kojeg se mozda nece ni vratiti, onda je odlucio uciniti dobro djelo... Na tom putu ce sigurno nekome pomoci... Ili ce mu pomoci licno dok je ovaj u nevolji, ili ce pomoci nekome da odluci neke stvari u zivotu...
     Mozda ce ga neko gledati i pratitii uciti na njegovim greskama... i to je dobro djelo, iako ni sam covjek ne zna da ga cini... uci druge na svojim greskama, a sretan je onaj ko uci na tudjim greskama...    
      Ali prije nego li neko odluci da krene na neki put, neka stane i pogleda iza sebe... vrijedi li da sve ostavi sta ima, vrijedi li ono sto ima... neka stane i neka se okrene za sobom, jer iza nas nije magla, ona je ispred nas, i ne znamo u sta srljamo, a ne mozemo stajati na mjestu, zivot curi, odlazi poput voza, ako ga ne uhvatimo, bude kasno...
     Vrijedi li ono sto je covjek imao, a hoce li vrijediti ono sto ce covjek imati...

     Nosen dahom vjetra sto nanosi kisu, opet sam tuzan... dok se kapljice slijevaju niz moje vec umorno lice, gledam u daljinu, gledam i kazem:ˇpadaj kiso, padaj... Operi grijeh sa ove zemlje, neka dodje bolje vrijeme, neka dodju bolji dani, bolje noci, neka svanu nove zore..."
     Padaj kiso, padaj, ocisti ovaj gar sa zemlje nam uklete, neka dodje neko bolji na nase mjesto, neka, samo padaj... O ti nebo sto si visoko, placi, neka i dalje pada kisa, placi, da ne placem sam, dobro je da ima jos tuznih u mom okruzenju...
     Padaj kiso, neka se zedne duse napiju vode, duse sto su tu oko nas, nemaju snage da odlete gore, visoko, gdje je vjecno ljeto, gdje je sunce...

     E tamo gdje vrijeme stane da se odmori gledajuci u predivne oci sto od bolesnog prave zdravog, od umornog jakog, od gladnog sitog...
     Da tamo negdje stanuje neko ko s namjerom ili bez namjere vraca osmijeh na lice tuznih i povrijedjeni, nisam znao... Onda kada se misli da je prekasno za sve, javi se nada, javi se neka zelja, za necim sto si imao ili nisi, sto zelis da imas, ili ne zelis, javi se nesto novo...
     Ne znam kako, od tamo dodjes ti, odnekud se stvoris i... ni sam ne znam sta dalje bude... zbog toga zelis da kamen pretvoris u prah , da bol pretvoris u papir koji ce odletjeti sa prvim vjetrom, zajedno sa prahom i pijeskm koji su opstali od kamena...
     Ah, Ti bez imena, ti bez namjere, ti bez snage ili sa njom... samo, TI!

     Nekada davno postojao je jedan san... Sanjali su ga jedna djevojcica i jedan djecak, a san je bio da su svi ljudi jednaki, bez rasizma, bez nacionalizma, bez predrasuda jednih prema drugima... A onda je djevojcica pocela da sanja o ljubavi, ali pravoj ljubavi... A djecak je poceo sanjati o boljem zivotu.
     Sanjao je da ima kucu, da ima pordicu, maku i oca, brata ili sestru, sanjao je da upozna Boga, i da ga zamoli za sve o cemu je sanjao... Medjutim, Bog mu se nije odazivao, kao da i nije primjecivao da taj djecak postoj...
      Djevojcica je porasla udala ubrzo, imala je lubav, srecu, topli dom, djecicu zlatnu oko sebe, predivnog muza, a onda poslije mnostvo problema... uskoro se razboli i umre...     
     Ljudi se dijele na one koji ispunjavaju svoje snove i na one koji sajaju... djecaka vise nema, jer nema ni djevojcice... bili su jedno, zeljeli su jedno.... sada su na dvije razlicite strane... umrli su u snovima...
     umrli su... nestali... zeljeli su mnogo, ili mozda nisu...

     Ucenje pocinje tek onda kada ti. ucitelju, pocnes da ucis od svojih ucenika, kada se ti smjestis u ono sto je on razumio i sto je prosao, kada prihvatis nacin na koji je materiju shvatio, tvoj ucenik...
     Ali ucitelj je doista mudar... On te radije vodi oko svojih odaja znaja ne pustajuci te da udjes u dubinu, vodi te oko praga tvog aduha, a onda kada shvatis stvarnu lekciju, onda kada udjes u odaje svoga ucitelja, kada upoznas zivot... nastaje pravo ucenje i to o istrajnopsti u problemima, kojih je nazalost mnogo...
     Vidjenje jednog covjeka, ne uzajmljuje krila drugome covjeku... Da postanes nesto moras biti ono najvaznije, TI!

     U januaru 1994. godine, moj prijatelj, Mirza, stajao je na propuhu, pokraj mene, na 13. spratu porusenog nebodera u sarajevskon naselju Hrasno. Govorili smo nebu koje je natkrivalo ratno Sarajevo... Govorili smo nebu, jer nas je jos jedino ono slusalo...
     Vjetar je nosio pahuljice snijega, bilo je hladno, Mirza je bio bez kape na glavi. Skinuh svoj kacket i stavih mu ga na glavu.

     Ta mi slika jos uvijek stoji u glavi... Nikada nece biti izbrisana. Nekoliko godina poslije, kada se zavrsio rat i kada je ljeto imalo svoje prave cari, mirza i ja smo izasli van. Vise nismo klinci, sada smo "odrasli". Pogreskom sarajevskih kriminalaca, Mirza je ubijen. Tamo gdje smo stajali, sada je vec useljen stan, sada neko drugi stoji u toplini svoga doma...

     Od svega sto je ostalo jeste kacket, eno ga u ormaru...